Izlaganje prof. Sedžide Hadžić na Konferenciji Etos inicijative

Izlaganje prof. Sedžide Hadžić na Konferenciji Etos inicijative

Bila  mi je posebna čast što sam imala priliku da zajedno s TPO timom,  napravim prve „etos korake“ u bosansko-hercegovačkom društvu i doprinesem njegovoj koheziji i integeraciji u obrazovni sistem.  Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez otvorenosti naših ministarstava za obrazovanje i senzibilnosti njihovih službenika da prepoznaju ovaj posebno vrijedan i globalno afirmirani svjetski projekt. Sretna sam što je koncept etosa 2016. inkorporiran u Nastavni plan i program za srednje škole iz predmeta Kultura religija u Kantonu Sarajevo.

Dobar dan svima! Ja radim u Trećoj gimnaziji Sarajevo i treba ovdje da govorim o rezultatima sjajne ETOS inicijative TPO Fondacije iz Sarajeva, ali dozvolite mi da se prije toga osvrnem na neka moja zapažanja o svijetu u kojem živimo. Ona su rezultat mojih opservacije koje su produkt dvadesetogodišnjeg kontinuiranog rada u formalnom i neformalnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini.

Mi živimo u 21. stoljeću koje karakteriše svjetski karakter proizvodnje, razvoj svjetskog tržišta, nauke, tehnike, razvoj komunikacija (svako od nas ima komunikacijski uređaj kojim sada i ovdje može komunicirati s bilo kojom osobom, bilo gdje u svijetu). Dakle, imamo uvjete da budemo prije svega ljudi, stanovnici ove predivne planete, a onda i da čuvamo druge naše identitete. S druge strane, razvili smo tehnologije pomoću kojih se uništavamo, proganjamo, rušimo, ubijamo. Živimo u vremenu Machiavellievog Cilj opravdava sredstva (16. st.) koji se pitao: "Da li se barbarskim metodama koji su nehumanog karaktera može ostvariti humani cilj?“ I nije važno referiramo li se na Hobbesovog Levijatana (17. st.). ili Plautovog Magarca: „Čovjek je čovjeku vuk!“; važno je pitati se kada smo mi ljudi postali i zašto smo ostali vukovi jedni drugima. 

Izgleda da je Heidegger (20. st.) bio u pravu kada je dijagnosticirao otuđenost bitka/čovjeka od samog sebe i insistirao na „okretu u sferi vlastitog subjektiviteta“. Da, mi ljudi trebamo da se „okrenemo sami u sebi“ i vratimo starim etičkim standardima koje su naše majke i očevi ugradili u nase ličnosti. Tako je moj otac, dok je bio živ, govorio: „Radi tako da se uvijek u ogledalu možeš zagledati u svoje oči“. Ali da mi to i nije nikad spomenuo, znala bih da zlo ne smijem misliti a kamo li raditi jer imam ono što svi mi ljudi imamo – savjest. Taj glas unutar nas samih koji nam jasno daje do znanja ako se ogriješimo o druga živa bića, na primjer, ako zgazimo mrava, a kako tek protestuje ako se ogriješimo o ljude.

Kasnije, kada sam studirala filozofiju na Univerzitetu u Sarajevu, očev savjet me podsjećao  na  Kantov „Kategorički imperativ“: „Postupaj uvijek tako da maksima, osnovni princip tvoje volje može važiti kao zakon za sve ljude!“ A to sam čitala i razumijevala kao Konfučijevo (6. st. prije Krista) Zlatno pravilo: „Ne čini drugima ono što ne želiš sebi!“. Prema interpretaciji mog gimnazijskog profesora filozofije, Hrvoja Križića, fašistička ideologija je zloupotrijebila Kantovu etiku i konstruisala tzv. „moral dužnosti“, pa su iz „dužnosti“ činjeni najmonstruozniji zločini, i čine se i ovog trenutka dok govorim.

TPO Fondacija kroz  Etos inicijativu na jednom mikro nivou, u kontekstu Bosne i Hercegovine, uradila je vrijedan posao, otvarajući prostor da se nastavnici različitih religijskih i nereligijskih svjetonazora susreću i rade zajedno na integraciji etosa u školskoj zajednici.

Ono što je Hans Küng započeo sa projektom Svjetskog etosa u Tübingenu u Njemačkoj prije više od dvije decenije u pravcu religijskog multikulturalizma, obrazovanja, ekonomije, kulture i rodne ravnopravnosti (Berksonovim  riječnikom kazano) je primjer otvaranja na globalnom nivou. TPO Fondacija kroz  Etos inicijativu na jednom mikro nivou, u kontekstu Bosne i Hercegovine, u tom smjeru, uradila je vrijedan posao, otvarajući prostor da se nastavnici različitih religijskih i nereligijskih svjetonazora susreću i rade zajedno na integraciji etosa u školskoj zajednici. I urađeno je zaista mnogo: kreirana je internet platforma, objavljeni su i distribuirani priručnici za osnovne i srednje škole i druga stručna literatura, organizirani su i realizirani brojni seminari, radionice, interakcije nastavnika i učenika, mladih, pedagoških zavoda i ministarstava, naučnika... Otvorena su mnoga vrata. A vrata vaših srca koja su danas ovdje sa nama to i svjedoče i hvala vam što ne odustajete od promicanja dobra.

Posebno bih istakla da su kroz ove edukativne programe nastavnici i pedagozi dodatno osnaženi da učenicima prenesu vrijednosti etosa otvorenosti u smislu dijeljenja znanja i informacija, receptivnosti za drugačije i nove ideje, konstruktivnu kritiku i suočavanje sa etičkim dilemama i problemima.

Bila  mi je posebna čast što sam imala priliku da zajedno s TPO timom,  napravim prve „etos korake“ u bosansko-hercegovačkom društvu i doprinesem njegovoj koheziji i integeraciji u obrazovni sistem.  Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez otvorenosti naših ministarstava za obrazovanje i senzibilnosti njihovih službenika da prepoznaju ovaj posebno vrijedan i globalno afirmirani svjetski projekt. Sretna sam što je koncept etosa 2016. inkorporiran u Nastavni plan i program za srednje škole iz predmeta Kultura religija u Kantonu Sarajevo.

Završila bih ovo izlaganje s fragmentima eseja iz predmeta Filozofija, koji predajem i ove školske godine, na temu: „Fenomen vremena u korelaciji s kategorijama konačnog i beskonačnog“ moga učenika Nedima iz Treće gimnzije Sarajevo:

"Vrijeme, kakvo mi poznajemo danas, je ljudska tvorevina. Sa razvojom čovječanstva, njegove inteligencije, spoznaje i samospoznaje, čovjek pokušava da ovlada prirodom i samim time i vremenom. To radimo pomoću satova i brojeva. Pokušavamo definisati vrijeme i dati mu fizičko utjelovljenje i oblik i tako smo stvorili sekunde, minute, sate, dane i godine, da bi olakšali organiziranje svoje egzistencije. Ali vrlo brzo, kao toliko puta kroz historiju, čovjek je postao rob svoje tvorevine, postali smo robovi vezani lancima koje čine te iste sekunde, minute i sati. Mi smo jedina vrsta živih bića koja rani ili kasni negdje ili je na vrijeme, jedini smo koji su svoj život obavezali predmetu na zidu koji tiho kucka. Životinje ne znaju koliko je sati, ne znaju ni biljke, no ipak, ptice uvijek znaju kada treba odletjeti na jug, biljke uvijek znaju kada lišće treba početi   opadati."